Evo, provela sam standardnu nedjelju. Jutarnji plac i kavica. Zatim, malo istraživačkog rada u kuhinji, što je rezultiralo fantastičnim curryem za ručak pa poslijepodnevni jogging.
Taman sam se vratila na vrijeme za finale europskog, nogometnog prvenstva. Da, istina je, volim i pratim nogomet. No, ja sam žensko od krvi i mesa pa Ramos, Casillas, Torres i Alonso svakako pomažu usmjeravanju moje pažnje na nogomet. O.k. ni Balotellievo povremeno skidanje dresa ne škodi.
Ipak, ima tu i slabih točaka. Ako još koji put stignem na izvođenje himni i Bufonov zanos, mogla bih već na samom startu odustati od gledanja tekme. Niti stavljanje špangica u kosu ne pomaže dojmu. He, he! Upravo je pao. Vjerojatno su mu Španjolci pustili himnu i zabili gol, dok je u patriotskom zanosu žmirio. Nije loša taktika.
No dobro, ja sam htjela o nečem drugom. Mi chefovi imamo jedan problem, a to je da ne stignemo redovito i pravilno jesti. Stalno smo u kuhinji i stalno nešto probamo. Sad kolač, sad paštetu, pa sirovu smjesu s jajima, pa nešto što mrzimo, onda opet nešto super. Niti se ne okrenemo, a pola je noći. Stalno smo jeli, a ništa nismo pojeli. Onda si naručimo pizzu i ubijemo se. Koma za organizam, koji je naučio na sve nešto fino i lagano. Kada se prisjetim tjedna na isteku, mogu reći da sam pojela jedan hamburger, nekoliko šnita pizze, nekoliko šnita kruha s Linoladom, dva tri čokoladna kolača i jedan od marelica. Sve to ne koristi zdravlju, a ni unutarnjoj sreći. Kako bih stala tome na kraj, ovoga tjedna sam otišla do frenda, nutricionista. Dogodilo se ono što sam i očekivala. Počeo je lagano nabrajati sve što ne smijem pa smo, vrlo skoro, završili na kavi i prešli na druge teme. Nisam ja plodno tlo za sve te nutricionističke fore. Radije ću dnevno provesti sat, dva na joggingu, nego li se odreći dobrog zalogaja. Osim toga, jogging u prepunom sportskom centru ima i neke druge prednosti. Upravo o tome smo i diskutirali. Dobar dio njegovih klijenata su sportaši, a s njima, kao i sa mnom, razgovara i o neprehrambenim temama. Tako, veći dio tih dečki je single. Iako su zgodni, zdravi i uspješni, ne mogu pronaći odgovarajuću partnericu. Sad on njih pita, da di je problem. Jel' treniraju previše pa ne stignu izlazit? Ma ne, kaže jedan. Izlazi on stalno i sve je puno zgodnih cura, ali nekako se neugodno osjeća. Svako malo uhvati neku kako odmjerava njegove mišiće i promatra tetovaže. Cure samo to zanima, niti jednu nije briga što on misli, kakav je zapravo...
O.k. malo sam ostala zatečena. Mislila sam da smo mi te, koje imaju taj problem. Doduše, ne s mišićima, nego s nekim drugim atributima, ali... Kad sam malo bolje razmislila, zaključila sam da je dečko u pravu. Sav moj jogging svodi se na napor, znoj i bolove i ne znam da li bih uopće izdržala tih osam i kusur kilometara, da nemam što gledati. Mišići na biciklima, tetovaže na rolama, kapi znoja u trku... Zaboga, nemam vremena zastati i pitati kakvi su u duši. Iskreno, mislim da ni njih ne zanima kakve smo mi u duši. Staze oko jezera prepune su lijepih žena i djevojaka. Rekla bih da dečki imaju na što baciti oko, ali nedavno sam primijetila jednu anomaliju. Rijetki su oni, koji nas malo škicnu. Više škicaju jedni druge. Nije nam to baš neki kompliment, ali ne, nije ni ono što ste pomislili. Dečki samo odmjeravaju snage, uspoređuju mišiće i tetovaže i u tom silnom nadmetanju, zaborave obratiti pažnju na ono zbog čega se nadmeću. Ccccc, dečki, dečki... Zbrisat ćemo vam, sve. Jedini vjerni promatrači su oni ljenivci s pivskim trbuščićima iz prvoga reda Caffe bara Marion. Bojim se da se sve, ukupno, svodi na mrtvu trku. Bilo bi dobro da svi poradimo na tome i pitamo jedni druge kakvi smo u duši ;-)
Kalorije, koje sam danas trošila na jezeru, stvarno su bile vrijedne sve te muke na +35. Za prošlotjednog boravka u Londonu, na žalost, nisam stigla u nijedan indijski restoran, ali sam zato u jednom magazinu naišla na zanimljiv recept chefa Cirusa Todiwale. Kreirao je jedno od jela za kraljicu, na prvom ručku povodom njezinog dijamantnog jubileja. Recept sam malo preradila, ali osnovni okusi ostali su isti. Egzotični i svilenkasti.
MIRISNI CURRY S KOZICAMA
-za dvije osobe
160g basmati riže
naribana korica jedne limete
sok pola limete
1 velika žlica masla, ili ulja (meni je kod indijske kuhinje puno draže koristiti maslo – pročišćeni maslac)
1 glavica luka
2 zelene chilli papričice, očišćene od sjemenki i sitno nasjeckane
2 režnja češnjaka, naribana
1 komad đumbira, veličine oko 4cm, naribanog
1 mala žličica turmeriaca
1 mala žličica Madras currya
400ml kokosovog mlijeka
4 mahunice zelenog cardamoma
4 klinčića
1 maleni štapić cimeta
300g svježih kozica, očišćenih (nemojte kupovati smrznute gambere, to nema veze s okusom...)
sol
Skuhajte basmati rižu. U lončić stavite rižu i vodu u omjeru 1 : 2. Malo posolite i poklopite. Kuhajte dok riža ne upije svu vodu. Tada lončić maknite s vatre, dodajte koricu i sok limete, promiješajte pa poklopite i pustite da stoji dok ne skuhate curry.
Paralelno, na zagrijanu tavu dodajte maslo i luk. Kada luk postane staklast, dodajte češnjak, đumbir i chilli papričice pa nastavite miješati na laganoj vatri. U mirisnu smjesu dodajte turmeriac i curry te pržite tridesetak sekundi. Sve podlijte kokosovim mlijekom pa dodajte cardamom, klinčiće i cimet. Pustite da curry uzavre pa smanjite vatru i pustite ga, da se lagano krčka 4 – 5 minuta. Izbalansirajte slanost. Umiješajte kozice, maknite curry s vatre i pustite da poklopljen odsoji 3 – 4 minute. Ukoliko imate svježeg korijandra, umiješajte i njega.
Kombinacija mirisa i okusa je nevjerojatna.
