Zanimljivo je kako neke stvari uzimamo zdravo za gotovo, a još je zanimljivije kako se iznenadimo, kada shvatimo da smo bili u zabludi. Upravo u tu situaciju vas može dovesti pulska izložba “Ki sit, ki lačan“, autora Mauricija Ferlina, Franka Lukeža i Tajane Ujčić.
Na izložbu dolazimo s današnjom slikom Istre: rodni vinogradi, tartufi Motovunske šume, zeleni maslinici, pršuti i panceta, lovišta, živo more...
Prvo na što naiđete po ulasku u izložbeni prostor, popis je gladnih godina u povijesti Istre i prethodna slika se rasprši.
Slijedi nizanje prepoznatljivih, istarskih namirnica i tekstovi o tome, kako se divljač, jaja, pršut nisu konzumirali u domaćinstvima gdje su proizvedeni, nego su se prodavali i mijenjali, kako bi se platio porez, liječnik, školovanje ili bi se tim novcem pak pribavljali petrolej, sol, šećer. Ovdje leži odgovor na pitanje “Ki sit, ki lačan“.
Glad je natjerala Istrijane na prihvaćanje novih kultura, kukuruza i krumpira, u 18. i 19. stoljeću.
Neimaština je kreirala poznatu Istarsku supu. Nekada je sirotinja namakala stari, suhi kruh u slabo vino, kako bi iskoristila i zadnju mrvicu. Danas je to, uz dodatak šećera, papra i maslinova ulja, delicija uz koju se okupljaju vesele družine.
Ovo nizanje namirnica prate i rekonstrukcije ili izvorni interijeri, od histarske peći do seoskog ognjišta i danas vintage kuhinja, kakve su bile moderne u neboderima 1970-ih godina.
Druga razina izložbe prepuna je pisanih materijala, koji pričaju priču “novog doba“. Priča započinje fotografijama austrougarskih oficira i gospode te svečanim jelovnikom iz 1892.
Uslijedili su prvi pa drugi rat, pokretne kuhinje, glad i pomoć saveznika u hrani. Gospoda su otišla u povijest ili preko granice, a za njima i potreba za “fino“ obrazovanim kuharima. Po domaćinstvima su se sačuvale bilježnice u koje su nonice bilježile svoje recepte i prenosile ih kćerima i unukama, koje su u školi, na satovima domaćinstva učile neku novu kuhinju.
I ponovno, samo s onim čega je bilo. Kao i u stoljećima prije, različiti slojevi sitili su se različitim jelima. Jelovnik s početka priče, vjerojatno, su znali pročitati samo oni, koji su objedovali na Vangi ili Galebu.
Središnji dio izložbe, dva stola s proiciranim objedima, ostavite za kraj.
Odlazeći s izložbe (koja je postavljena u fantastičan prostor “Sveta Srca“) ostat ćete dirnuti spoznajom, kako je moguće povijest jednoga kraja isčitati s njegova tanjura.
Izložba je smještena u Muzejsko – galerijskom prostoru “Sveta Srca“ na Kaštelu u Puli i traje do kraja studenog.
Nema komentara:
Objavi komentar