Vrhovi Mont Blanc

Znam da je last minute, ali ovu božićnu poslasticu ste u stanju zgotoviti u roku od sat vremena. Znači, stignete u dućan, primiti se posla i razveseliti goste. I još nešto, kada osjete božanstveni okus kreme, pomislit će da ste velemajstor.

Kolač se zove Rolada Mont Blanc. Francuzi kremu od kestena nazivaju Mont Blanc, tako da svaka slastica, koja sadrži kremu od kestena, u nazivu ima i Mont Blanc.

ROLADA MONT BLANC

-za crnu tepsiju, koju obično dobijete kad kupite pećnicu. Hoću reći, ne znam joj dimenzije

4 velika bjelanjka, koja moraju biti sobne temperature

prstohvat soli

225g šećera

1 čajna žličica kukuruznog škroba (Gusnel)

malo kako praha za posipanje rolade

200ml slatkog vrhnja

100g tamne čokolade, 70% kakao

250g kesten pirea

Zagrijte pećnicu na 150°C. Tepsiju obložite masnim papirom.

Bjelanjke stavite u apsolutno čistu i suhu posudu te dodajte prstohvat soli. Mutite ručnim mikserom dok se snijeg malo ne zgusne. Tada počnite dodavati šećer. Dodajte ga postepeno, u pet navrata i konstantno miksajte. Morate dobiti čvrstu i sijajnu masu. Sa zadnjim dijelom šećera dodajte i žličicu kukuruznog škroba. Snijeg nanesite na masni papir u tepsiji i ravnomjerno ga razmažite. Pospite kakaom. Pecite 25 minuta. Korica mora biti tvrda, a unutrašnjost meka. Provjeravajte vaš snijeg. Možda će mu trebati i kraće pečenje. Pazite da se ne osuši previše, jer ga nećete moć zarolati.

Kada je snijeg pečen izvadite tepsiju iz pečnice i ostavite da se tako hladi 5 minuta. Zatim pažljivo prebacite na masni papir, na rešetki. Gornja strana sada mora biti okrenuta prema dolje, a sa donje pažljivo ogulite papir. Pustite da se do kraja ohladi.

Dok se bjelanjak hladi, napravite kremu. Zagrijte lončić vode, koja ne smije uzavrijeti. Neka lagano krčka. Na lončić položite posudu s iskidanom čokoladom i 100ml slatkog vrhnja. Miješajte dok se ne otopi. Pazite da se ne pregrije. Kada dobijete homogenu, sjajnu masu, stavite na stranu.

Od ostatka slatkog vrhnja izmutite čvrsti šlag, zatim u njega dodajte kesten pire i dalje miksajte. Dodajte i čokoladu. Trebate dobiti jednoličnu kremu.

Kremom premažite pečeni snijeg i pažljivo zarolajte.

Dekorirajte po želji.

Praznično ugrijavanje

Malo sam se ulijenila, a sezona pripremanja slastica je tu. Još dva dana i gotovo, a ja nisam niti počela. Evo jedan jednostavan recept za ugrijavanje. Ukoliko volite čokoladu i kuhano vino, moglo bi se reći da je savršen. Uz čokoladu, glavnu ulogu odigrat će i aromatizirano, crno, kuhano vino. Ukoliko već nemate neki svoj recept za kuhano vino, možete se poslužiti onim iz mog prethodnog posta.

ČOKOLADNI TARTUFI S OKUSOM KUHANOG VINA

-za oko 30 tartufa

225g kvalitetne čokolade (odaberite onu koja vam se više sviđa, 50% ili 72% kakao)

120ml kuhanog, crnog vina

30g maslaca sobne temperature

Kako za posipavanje

Natrgajte čokoladu na komadiće i prelijte vrućim, kuhanim vinom. Miješajte dok se sva čokolada ne otopi i postane homogena. U još toplu, ali ne previše vruću čokoladu umiješajte maslac. Kada je čokolada sjajna i glatka, stavite ju na stranu i pustite da se ohladi i stvrdne. Neka se čokolada postepeno hladi na sobnoj temperaturi. Nemojte ju stavljati u hladnjak jer ćete pokvariti teksturu kuglica.

Čokolada će biti spremna za oko 45 minuta do sat vremena.

U malo širu posudu uspite kakao. Naprašite dlanove kakaom. Između dlanova oblikujte kuglice i ubacujte ih u posudu s kakaom. Zatim posudu protresite tako da su kuglice u potpunosti obložene kakaom. Sada ih možete pospremiti u hladnjak. Prije posluživanja ih izvadite iz hladnjaka i dopustite da se ponovno zagriju na sobnu temperaturu.

Umjesto kakaa, kuglice možete uvaljati u sjeckane bademe, lješnjake, pistacije ili prašinu načinjenu od karameliziranog šećera.

Kuglice su izvanredne uz šalicu kuhanog vina. Možete ih poslužiti uz čašu crnog vina, kao desert nakon elegantne večere.

Božićna terapija

Već nekoliko godina me zaobilazi božićno raspoloženje. Prosinac prođe u trenutku, a onda me 24.12. Badnjak zatekne nespremnu. Od ranog jutra panično smišljam jelovnik i sastavljam popis namirnica. Slijedi koordinirana akcija cijele obitelji, jer ja više ništa ne stignem. Mama juri na tržnicu po ono što je ostalo, što drugi nisu kupili. Tata je u jednoj samoposluzi, a sestra u drugoj, jer, naravno, nemoguće je sve nabaviti na istom mjestu. U međuvremenu smo na poslu, šećemo kućne ljubimce, idemo zubaru, svađamo se, kupujemo poklone, jer ranije nismo stigli... U osnovi, jurimo ko' muhe bez glave. Svom silom želimo osjetiti duh Božića, koji nikako da se ukaže u općoj napetosti.

Ove godine sam odlučila stati na kraj toj jadnoj praksi. Na sreću, otkrila sam lijek i sad se lagano ufuravam. Deserte sam smislila, a na tragu sam i ostatku večere. Pokloni me ne brinu.

Mnogi prijatelji i poznanici požalili su mi se na isti problem s ufuravanjem. Evo nekoliko savjeta. Ne brinite, neću savjetovati slušanje božićnih pjesama, mada i to pomaže.

1) Snijeg je uvijek rješenje. Na sreću, ove godine ga je napadalo na pretek. Ukoliko ga nema u vašem mjestu, sjednite u automobil i otiđite na izlet tamo gdje ga ima.

2) Pijte kuhano vino. Čistite snijeg u društvu prijatelja, a zatim čavrljajte uz šalicu kuhanog vina. Ili jednostavno skuhajte vino, umotajte se u dekicu i izađite na terasu u hladnu večer.

3) Cimet, klinčići, anis, kardamom, đumbir, med... Sve su to začini koji zajedno čine neodoljivi okus i miris Božića. Dodajte ih u sve, u vino, kavu, čaj, umake. Pecite kolačiće. Neka vam dom zanosno miriše.

4) Sami izradite božićnu dekoraciju. Ne mora to biti ništa pretenciozno. Kupite gotov vjenčić i dekorirajte ga s par sitnica, svjećicama, plodovima šipka, bobicama...

5) Pogledajte film, koji će izazvati uuuuuuh, aaaaaah, suze i vjeru u ljubav, budućnost, ljude. Ja svake godine gledam “Love Actually“ i plačem.

6) To je samo par sitnica, koje pomažu. No, meni je ove godine trebala jača doza.

London, Pariz, New York... Svi ti gradovi izgledaju fantastično u predbožićno vrijeme, ali ništa nije ravno srednjeuropskim gradovima. Stara, dobra Habsburška Monarhija najbolje zna kako ukrasiti jelku i skuhati vino. Zato, po dozu prazničnog raspoloženja treba otići ravno u prijestolnicu, Beč.

Dan terapije započinje kasnim buđenjem ispod flafaste, bijele tuhice, kakvu možete pronaći samo u austrijskim hotelima. Slijedi kratka šetnja kroz zaleđeni park Belvederea ili dvorišta Hofburga. Tek toliko da se pothladite i osjetite tračak sreće i žarenje u obrazima kada uđete u Demel, staru bečku kavanu s ogledalima koja sežu do drvenog, kasetiranog stropa s kojeg vise raskošni lusteri.

Šalica melangea i šnita ruske punč torte savršen su doručak. Dobro, priznajem da sam trebala reći “šnita sacher torte“, ali vjerujte mi i ruska torta se uklapa u carski štih.

Nakon tako nobel doručka, na nobel mjestu, gdje su vas oslovljavali s madam, navučete svoje fine, kožne rukavice i sva, ne znam kako bih se izrazila, recimo sva kao iz reklame za parfem kliznete niz Stefansplatz i Kertnericu do “Haus der Musik“. Mogla sam odabrati i neki drugi muzej, ali terapija u obliku marša Radetzki ili valcera stvarno je prikladna. Poslijepodne provedite na nekom od devetnaest božičnih sajmova.

Razgledavajte štandove, kupite pokoju sitnicu. Na kraju se nađite s prijateljima i ugrijte se uz šalicu kuhanog vina. Za dobar kraj terapije sjednite u zadimljenu pivnicu, za jedan od dugačkih stolova i naručite kriglu kućnog piva.

Opustite se uz razgovor, smijeh i dobar bečki šnicl ili gulaš sa zemelknedlima.

Terapija je uspjela.

KUHANO VINO

-za 2 osobe

Recepti za kuhano vino su različiti pa predlažem da sami kreirate svoj. Odaberite začine koje volite. Možete koristiti cimet, vaniliju, klinčiće, kardamom, koricu agruma. Ukoliko želite, možete dodati i sok naranče ili klementina. Sami odlučite i o količini i vrsti šećera, vrsti vina. Nemojte kupiti najjeftinije vino, koje nađete. Neka bude jako i srednje kvalitete.

Nakon niza pokušaja, zaključila sam da mi je najjednostavnija varijanta i najdraža.  

500ml crnog vina

100g šećera (ja koristim vanili šećer, ali ne onaj kupovni. prazne mahune vanilije držim u staklenci sa šećerom. Takav šećer je blaži od kupovnog.)

50ml vode

1 veći štapić cimeta

1 zvjezdica anisa

4 klinčića

4 mahune kardamoma, zdrobljene

U lončić stavite šećer, vodu i začine. Pustite da se šećer sasvim otopi i počne dobivati blago žutu boju. Za jači okus možete pustiti da šećer jače potamni, ali pazite da aromati ne zagore. Dodajte vino i kuhajte. Kako je šećer već rastopljen, neće biti potrebno dugo kuhanje. Nikako ne dopustite da vino uzavri!!!

Bez čega se ne može

Sigurno vam se već dogodilo da otvorite vrata hladnjaka, a u njemu samo svjetlo. Prepoznajete se? I ja. U tim trenucima obično bih se, sa sjetom, sjetila bakinog ili maminog hladnjaka. Oni su uvijek bili poput Britanskog muzeja ili Alibabine špilje. Ogromni i nakrcani. Hoćeš nešto za sendvič? Možda samo čaša mlijeka i kruh s maslacem? Ili si za kobase i čvarke od kolinja? Ostalo je palačinki od nedjelje, a imaš i ostatke jučerašnjeg ručka. Naravno, tu su i sastojci za ono što će se tek dogoditi. Ni danas u maminom hladnjaku nikada nema manje od tri, četiri vrećice majoneze. Praznoga hoda ne smije biti.

Bilo mi je fino, ali sam život provela boreći se s kilogramima. Dobro, i dalje se borim, ali ipak kontroliram situaciju. Majonezu nisam vidjela već neko vrijeme i hladnjak mi nije krcat, ali prazan ne smije biti. Evo kako ja to radim. Možda sve već znate, a možda vam dam i pokoju ideju.

Namam hladnjak veći, nego li mi treba. To znači da nema trpanja i natrpavanja. Ne mogu u njemu pronaći sve što mi padne na pamet ili, recimo, nešto za što sam već zaboravila da sam kupila. U njemu je samo osnovno, ali kupljeno s planom kako bih u “kriznim“ situacijama mogla pripremiti nešto što volim.

1) Ne radim velike mjesečne ili tjedne kupnje. Shvatila sam da to nije za mene. Ne mogu tjedan dana, a još manje mjesec dana unaprijed isplanirati što ću jesti. Moje želje su različite iz dana u dan. Znalo mi se događati da nešto kupim, a onda bi to propalo jer mi se tjedan dana kasnije ne bi jelo.

2) Volim kvalitetnu hranu i nije mi žao potrošiti novac na kvalitetnije namirnice. Naravno takvih  namirnica neću kupiti tonu, ali ih uvijek mora biti kako bi me razveselile.

3) Imam sreću, da puno putujem. Na taj način su mi dostupne stvari, kojih nema u Hrvatskoj ili su kvalitetnije u drugim zemljama. Kada mi se pruži takva prilika, kupim kvalitetan Parmezan, med, egzotično začinsko bilje ili maslinovo ulje.

4) Shvatila sam što najviše volim jest. U “kriznim“ situacijama je bitno jesti nešto što volite i što se može pripremiti u kratkom vremenskom roku. U suprotnom, cijeli dan ćete u sebe trpati hranu i grickati u potrazi za onim pravim.     

5) I da, u kupnju nikada neću otići gladna ili žedna. Tada radim najveće greške, a ono što pokupujem ne mogu nagurati u svoj maleni hladnjak.

U hladnjaku uvijek imam maslac, jaja, mlijeko, slatko vrhnje, komad pancete, češnjak, luk i limun. To su osnovne namirnice s kojima možete napraviti “čuda“. Kao moj osobni dašak luksuza, prisutni su teglica Dijon senfa i komad vrhunskog Parmezana. Ne onog iz samoposluge, već s razno raznih europskih tržnica i delikatesse trgovina.

Od kada sam razvila ljubav prema azijskim okusima stalni stanovnici moga hladnjaka su i đumbir i limeta.

U kuhinjskom ormariću uvijek moraju stajati sol, papar, šećer i brašno. Koristim isključivo maslinovo ulje. Za svakodnevno kuhanje u Grčkoj nabavljam neutralno, kvalitetno i od hrvatskog ulja bitno jeftinije kretsko ulje. Za salate i završavanje jela priuštim si bočicu vrhunskog hrvatskog ili, opet, kretskog ulja.

Uvijek pazim da mi ne ponestane vina za kuhanje. I crnog i bijelog. Koristim najjeftinije moguće vino. Niti vrhunski sommelier ne može prepoznati što ste koristili za kuhanje. Stoga, opustite se.

Uvijek imam i Arborio ili Carnaroli rižu za rižoto. Kao osobni luksuz dozvoljavam si bočicu sherry octa iz Jereza (Vinagre de Jeres – reserva), sušene rajčice i vrhunsku talijansku tjesteninu, koju opet kupujem širom Europe. Ukoliko mi ponestane takve tjestenine, radim vlastitu, jer su sastojci za nju već u hladnjaku i ormariću.

Sušene rajčice čuvam u maslinovom ulju.

Nema tu puno filozofije, samo dobar plan i program.

Jedno od mojih najdražih “kriznih“:

TJESTENINA S PANCETOM, SUŠENIM RAJČICAMA I PARMEZANOM

-za 2 osobe

160g tjestenine

100g sitno rezane pancete

100g sušenih rajčica iz ulja

20g maslaca

svježe ribani parmezan, sami odredite količinu

U loncu uzavrele, slane vode skuhajte tjesteninu al dente. Mrvicu manje od one koju biste poslužili.

Kada je tjestenina već pri kraju, na štednjak stavite tavu s pancetom. Tava je ugrijana, kada se masnoća iz pancete počne topiti, tada dodajte rajčice i maslac i nastavite peći dvadesetak sekundi. Dodajte i malo parmezana pa tjesteninu. Podlijte s dvije, tri žlice vode u kojoj se tjestenina kuhala. Kružite tavicom na štednjaku, dok se umak malo ne zgusne, a svi okusi se prožmu. Po potrebi posolite i popaprite.

Tjesteninu poslužite posipanom svježe ribanim parmezanom.    

Putovanje kroz vrijeme

Nedjeljno, kišno prijepodne provela sam baš onako kako treba. Na kauču, zamotana u dekicu s dobrom knjigom u ruci. O da, ovo je jedna od boljih knjiga na koje sam naišla u zadnje vrijeme. Zapravo gledam je već nekoliko godina, ali nikako da dođem u fazu čitanja. Dogodilo se prošloga tjedan i već nakon prvih stranica upitala sam se zašto sam toliko čekala. Kada kažem da je knjiga povijesna, mnogi od vas će frknuti nosom, ali radi se o, stvarno, popularno napisanom štivu.

Ian Mortimer: “The Time Traveler's Guide to Medieval England“

Sigurno vam se već dogodilo, da ste prije nekog putovanja kupili vodič za destinaciju na koju ste krenuli. Pomno ste proučavali što vas tamo čeka i uočili poglavlja o tome kako putovati, gdje se smjestiti, što pojesti i koje znamenistosti pogledati. E, to vam je isti takav vodič, samo odredište je Engleska u 14. stoljeću. Izuzetno zabavno i poučno u isto vrijeme.

Pretpostavljam da već pogađate na koje poglavlje ću se ovdje osvrnuti, “Što jesti i piti“.

Već u samom startu morate znati da nije svim slojevima stanovništva dostupna ista hrana, a kada vam je i dostupno najbolje od najboljega, namirnice su ponešto različite od onoga na što ste navikli. Nema kukuruza, krumpira, a o Božiću sigurno nećete vidjeti puricu. Amerika još nije otkrivena. Nekome iz Hrvetske možda to i neće biti veliki šok, jer i guska je sasvim dobra. Ali stvarno, nema purice s mlincima? Ok, možda je šok, posebno ukoliko za stolom nekog od velikaša budete posluženi božićnim labudom ili pitom od ptičjeg mesa iz koje prilikom serviranja izlijeću žive ptičice. Dobro, nemojmo pretjerivati, za žive ptičice morate biti posjednuti za kraljevski stol.

No, počnimo od početka. U 14. stoljeću su se jela dva obroka dnevno i, ma koliko zdrav doručak bio, niste ga mogli pronaći na rasporedu. Prvi i glavni obrok u danu bio je ručak i posluživao bi se između 11 i 12 sati. Dovoljno rano da izdržite naporan radni dan. Drugi obrok je bila večera, koja se služila iza 17 sati. Što bi tko dobio na stol? Sirotinja se snalazila s onim što bi pronašla u šumi i po livadama, seljaci s onim što bi uzgojili, građani s onim što bi mogli kupiti, a plemići s onim što bi im srce poželjelo. Što bi plemić bio višega statusa, to bi njegovi obroci imali više slijedova, a večere bi trajale i po dva – tri sata. Ta raskoš je s vremenom toliko izmakla kontroli, da je u vrijeme Edvarda III donesen zakon, koji je zabranjivao više od pet slijedova u toku jednog obroka. Naravno, tome se doskočilo tako da su uvedeni međuslijedovi i više jela unutar jednoga slijeda.

Postojalo je još jedno ograničenje, koje morate imati na umu, a zvalo se crkva. U 14. stoljeću je bilo puno više nemesnih dana, nego li danas. Meso se nije smjelo konzumirati svaku srijedu, petak i subotu te u vrijeme dočašća i korizme. U korizmi su čak i jaja bila zabranjena. Kršenje ovih pravila se kažnjavalo pa budite sigurni, da nešto više od polovice dana u godini meso ne biste našli na ničijem stolu. Doduše, ribom se smatralo sve što živi ili je rođeno u vodi pa ste mogli naići na meso tuljana ili ptica, koje se gnijezde na vodi. Čovjek je oduvijek bio snalažljiv.

Osnovu prehrane su činili kruh i gusta juha. Kod sirotinje, često nije bilo niti toga, nego bi preživljavali na kruhu i “ale“. Za razliku od nas, u Engleskoj se radi razlika između pića nastalog varenjem ječma sa i bez dodatka hmelja. Ukoliko dodate hmelj dobivate pivo, a “ale“ je piće bez dodatka hmelja. “Ale“ se u kućanstvima pripravljao na tjednoj bazi ili čak češće. To je bio posao domaćice, kao i pečenje kruha. Sirotinja i seljaci pekli su kruh jednom tjedno. Bio je to raženi kruh, koji su jeli najsiromašniji. Malo bogatiji su si mogli priuštiti miješani ili tamni pšenični kruh. Bijeli nisu jeli čak niti bogati. On se u njihovim kućanstvima pojavio tek krajem stoljeća. Iskreno, to me podsjeća na seosko domaćinstvo moje bake od prije 25 ili 30 godina. U velikoj krušnoj peći, izvan kuće, jednom tjedno se pekao crni pšenični kruh. Kao dijete nisam voljela njegov okus, koji bi do kraja tjedna već bio kiselkast, a kora tvrda.

Kao što sam već ranije rekla, meso se rijetko jelo i to samo ako ste si ga mogli priuštiti. Sirotinja nije imala ništa, a kod imućnijeg seljaka se mogla naći kravica, svinje, ovce ili perad. No, tko bi zaklao ovcu koja je davala mlijeko i vunu ili kokoš koja je svakoga dana nosila jaja? Vuna se mogla prodati trgovcima, koji su obilazili sela, od mlijeka se radio sir, koji je mogao stajati i prehranjivati obitelj kroz zimu, jaja su se mogla trampiti. Tele se prodavalo, a ne klalo. No, postojao je i tada jedan običaj, koji se održao do danas, kolinje. U Engleskoj se to tradicionalno obavljalo na Martinje 2. studenog. Zašto? Jer mnogi nisu bili u stanju stoku prehraniti zimi. U tom slučaju bilo je bolje životinju ubiti, a meso osušiti ili usoliti.

Divljač je bila dostupna samo plemićima. Za sve ostale, lov je bio zabranjen i strogo se kažnjavao. Jedina iznimka su bili zečevi. Bilo ih je u izobilju i postojala je šansa da se izvučete u potpunosti ili sa simboličnom kaznom.

Niti u ribi niste mogli bezbrižno uživati. Slobodan ribolov na rijekama, jezerima i u potocima je bio zabranjen. Riba je bila skupa roba. S obzirom na broj nemesnih dana, potražnja je bila velika, a plemići su bili spremni platiti svaku cijenu. Cijenu je dizao i transport ribe u vrijeme bez hladnjača, kada se dnevno moglo preći maksimalno tridesetak kilometara. To je opet iz igre izbacivalo one s dna društvene ljestvice. Oni su si povremeno mogli priuštiti jegulje, kojih je bilo u izobilju, ili usoljene haringe.

Voće i povrće je bilo izrazito sezonsko.

Seljak je svoju hranu morao uzgojiti. Trgovišta su bila daleko i tamo se rijetko išlo u nabavu. Stanovnici gradova često nisu imali niti najmanji vrt pa su svu hranu morali kupovati. Zvuči vam kao da su bili u boljem položaju od seljaka? Da, ukoliko su pronašli izvor zarade i ukoliko je s opskrbom grada sve bilo u redu. A često nije. Ne zaboravite da ste zapeli u srednjem vijeku.

Do sada ste shvatili da ćete na putu kroz srednjevijekovnu Englesku biti ugošćeni u skladu s vašim statusom i otprilike si možete predočiti što ćete dobiti na stol.

No, za kraj, u obzir morate uzeti još nešto. Gladne godine su bile izuzetno česte i ovdije govorimo o gladi od koje se umiralo. Moglo bi vam se dogoditi da zalutate u izrazito sušnu godinu i da je sva ljetina propala. Ili, da je palo toliko kiše da je ljetina istrunula, a stoka se porazboljevala. Uletjeli ste u 1349? Kuga Engleskom hara već drugu godinu. Umrla je skoro polovica stanovništva. U nekim selima više ne živi nitko i zemlju nema tko obrađivati.

Rizik putovanja kroz vrijeme vam se čini velik?