Nedjeljno, kišno prijepodne provela sam baš onako kako treba. Na kauču, zamotana u dekicu s dobrom knjigom u ruci. O da, ovo je jedna od boljih knjiga na koje sam naišla u zadnje vrijeme. Zapravo gledam je već nekoliko godina, ali nikako da dođem u fazu čitanja. Dogodilo se prošloga tjedan i već nakon prvih stranica upitala sam se zašto sam toliko čekala. Kada kažem da je knjiga povijesna, mnogi od vas će frknuti nosom, ali radi se o, stvarno, popularno napisanom štivu.
Sigurno vam se već dogodilo, da ste prije nekog putovanja kupili vodič za destinaciju na koju ste krenuli. Pomno ste proučavali što vas tamo čeka i uočili poglavlja o tome kako putovati, gdje se smjestiti, što pojesti i koje znamenistosti pogledati. E, to vam je isti takav vodič, samo odredište je Engleska u 14. stoljeću. Izuzetno zabavno i poučno u isto vrijeme.
Pretpostavljam da već pogađate na koje poglavlje ću se ovdje osvrnuti, “Što jesti i piti“.
Već u samom startu morate znati da nije svim slojevima stanovništva dostupna ista hrana, a kada vam je i dostupno najbolje od najboljega, namirnice su ponešto različite od onoga na što ste navikli. Nema kukuruza, krumpira, a o Božiću sigurno nećete vidjeti puricu. Amerika još nije otkrivena. Nekome iz Hrvetske možda to i neće biti veliki šok, jer i guska je sasvim dobra. Ali stvarno, nema purice s mlincima? Ok, možda je šok, posebno ukoliko za stolom nekog od velikaša budete posluženi božićnim labudom ili pitom od ptičjeg mesa iz koje prilikom serviranja izlijeću žive ptičice. Dobro, nemojmo pretjerivati, za žive ptičice morate biti posjednuti za kraljevski stol.
No, počnimo od početka. U 14. stoljeću su se jela dva obroka dnevno i, ma koliko zdrav doručak bio, niste ga mogli pronaći na rasporedu. Prvi i glavni obrok u danu bio je ručak i posluživao bi se između 11 i 12 sati. Dovoljno rano da izdržite naporan radni dan. Drugi obrok je bila večera, koja se služila iza 17 sati. Što bi tko dobio na stol? Sirotinja se snalazila s onim što bi pronašla u šumi i po livadama, seljaci s onim što bi uzgojili, građani s onim što bi mogli kupiti, a plemići s onim što bi im srce poželjelo. Što bi plemić bio višega statusa, to bi njegovi obroci imali više slijedova, a večere bi trajale i po dva – tri sata. Ta raskoš je s vremenom toliko izmakla kontroli, da je u vrijeme Edvarda III donesen zakon, koji je zabranjivao više od pet slijedova u toku jednog obroka. Naravno, tome se doskočilo tako da su uvedeni međuslijedovi i više jela unutar jednoga slijeda.
Postojalo je još jedno ograničenje, koje morate imati na umu, a zvalo se crkva. U 14. stoljeću je bilo puno više nemesnih dana, nego li danas. Meso se nije smjelo konzumirati svaku srijedu, petak i subotu te u vrijeme dočašća i korizme. U korizmi su čak i jaja bila zabranjena. Kršenje ovih pravila se kažnjavalo pa budite sigurni, da nešto više od polovice dana u godini meso ne biste našli na ničijem stolu. Doduše, ribom se smatralo sve što živi ili je rođeno u vodi pa ste mogli naići na meso tuljana ili ptica, koje se gnijezde na vodi. Čovjek je oduvijek bio snalažljiv.
Osnovu prehrane su činili kruh i gusta juha. Kod sirotinje, često nije bilo niti toga, nego bi preživljavali na kruhu i “ale“. Za razliku od nas, u Engleskoj se radi razlika između pića nastalog varenjem ječma sa i bez dodatka hmelja. Ukoliko dodate hmelj dobivate pivo, a “ale“ je piće bez dodatka hmelja. “Ale“ se u kućanstvima pripravljao na tjednoj bazi ili čak češće. To je bio posao domaćice, kao i pečenje kruha. Sirotinja i seljaci pekli su kruh jednom tjedno. Bio je to raženi kruh, koji su jeli najsiromašniji. Malo bogatiji su si mogli priuštiti miješani ili tamni pšenični kruh. Bijeli nisu jeli čak niti bogati. On se u njihovim kućanstvima pojavio tek krajem stoljeća. Iskreno, to me podsjeća na seosko domaćinstvo moje bake od prije 25 ili 30 godina. U velikoj krušnoj peći, izvan kuće, jednom tjedno se pekao crni pšenični kruh. Kao dijete nisam voljela njegov okus, koji bi do kraja tjedna već bio kiselkast, a kora tvrda.
Kao što sam već ranije rekla, meso se rijetko jelo i to samo ako ste si ga mogli priuštiti. Sirotinja nije imala ništa, a kod imućnijeg seljaka se mogla naći kravica, svinje, ovce ili perad. No, tko bi zaklao ovcu koja je davala mlijeko i vunu ili kokoš koja je svakoga dana nosila jaja? Vuna se mogla prodati trgovcima, koji su obilazili sela, od mlijeka se radio sir, koji je mogao stajati i prehranjivati obitelj kroz zimu, jaja su se mogla trampiti. Tele se prodavalo, a ne klalo. No, postojao je i tada jedan običaj, koji se održao do danas, kolinje. U Engleskoj se to tradicionalno obavljalo na Martinje 2. studenog. Zašto? Jer mnogi nisu bili u stanju stoku prehraniti zimi. U tom slučaju bilo je bolje životinju ubiti, a meso osušiti ili usoliti.
Divljač je bila dostupna samo plemićima. Za sve ostale, lov je bio zabranjen i strogo se kažnjavao. Jedina iznimka su bili zečevi. Bilo ih je u izobilju i postojala je šansa da se izvučete u potpunosti ili sa simboličnom kaznom.
Niti u ribi niste mogli bezbrižno uživati. Slobodan ribolov na rijekama, jezerima i u potocima je bio zabranjen. Riba je bila skupa roba. S obzirom na broj nemesnih dana, potražnja je bila velika, a plemići su bili spremni platiti svaku cijenu. Cijenu je dizao i transport ribe u vrijeme bez hladnjača, kada se dnevno moglo preći maksimalno tridesetak kilometara. To je opet iz igre izbacivalo one s dna društvene ljestvice. Oni su si povremeno mogli priuštiti jegulje, kojih je bilo u izobilju, ili usoljene haringe.
Voće i povrće je bilo izrazito sezonsko.
Seljak je svoju hranu morao uzgojiti. Trgovišta su bila daleko i tamo se rijetko išlo u nabavu. Stanovnici gradova često nisu imali niti najmanji vrt pa su svu hranu morali kupovati. Zvuči vam kao da su bili u boljem položaju od seljaka? Da, ukoliko su pronašli izvor zarade i ukoliko je s opskrbom grada sve bilo u redu. A često nije. Ne zaboravite da ste zapeli u srednjem vijeku.
Do sada ste shvatili da ćete na putu kroz srednjevijekovnu Englesku biti ugošćeni u skladu s vašim statusom i otprilike si možete predočiti što ćete dobiti na stol.
No, za kraj, u obzir morate uzeti još nešto. Gladne godine su bile izuzetno česte i ovdije govorimo o gladi od koje se umiralo. Moglo bi vam se dogoditi da zalutate u izrazito sušnu godinu i da je sva ljetina propala. Ili, da je palo toliko kiše da je ljetina istrunula, a stoka se porazboljevala. Uletjeli ste u 1349? Kuga Engleskom hara već drugu godinu. Umrla je skoro polovica stanovništva. U nekim selima više ne živi nitko i zemlju nema tko obrađivati.
Rizik putovanja kroz vrijeme vam se čini velik?
Volim čitati knjige kada sam na putovanju. Povijesne knjige su mi najdraže, a kao i svaka žena volim i dobar ljubić. :))
OdgovoriIzbriši