Dok kiša pada

Ako sam dobro čula, sinoć su na TV rekli, da sutra, tj. danas, nema šanse za pljuskove. A zašto sam onda kući stigla mokra? Vjerojatno zato što sam ja iskoristila tu šansu.

No, ljutnju na stranu. Kiša je dobra, jer u kombinaciji s toplinom daje gljive.

STIGLI SU VRGANJI!!!

Dugo sam ih čekala i sad sam sva izvan sebe. Prošla je godina bila sušna i gotovo da ih nije bilo. Pripremila sam ih smo dva puta. No, čini se da ću ovu iskoristiti do maksimuma.

Kako je radni dan chefa dug i naporan, često mi ne preostaje puno vremena za još malo kuhanja. Zato ću vam, vrlo rado, predstaviti jedan jednostavan recept. Vrganje s palentom. Ne onom koja se kuha 45min, nego instant od nekoliko minuta. Znači, ovaj je recept predviđen za one koji nemaju vremena i ne zaziru od povremenog pojednostavljivanja stvari. Kažem povremenog J

VRGANJI S MASCARPONEOM I PALENTOM

-za dvije osobe

200g svježih vrganja

pet grančica timijana, samo listići

tri režnja češnjaka, naribanog

maslinovo ulje

kruno mljeveni bijeli papar

sol

1dcl suhog, bijelog vina

velika žlica puna sira Mascarpone

160g instant palente

voda za kuhanje palente (omjer prema uputstvima na pakiranju)

sitno mljeveni bijeli papar

75g svježe naribanog Parmezana

50g maslaca

Očistite vrganje tako da im ogulite stabljiku te ih obrišete vlažnom krpom. Narežite ih na ploške.

Zagrijte maslinovo ulje te na njemu prepecite vrganje dok ne dobiju laganu, smeđu boju. Vrganje posolite i popaprite, dodajte češnjak i timijan pa nastavite peći dok ne omekšaju. Podlijte bijelim vinom. Pustite da ispari. Maknite na stranu, dok ne skuhate palentu.

Uzavrite slanu vodu (malo više od onoga u uputstvu) te u nju dodajte palentu. Kuhajte dok se palenta ne skuha. Neka bude vrlo mekana, ne tekuća. Dodajte papar, maslac i Parmezan. Miješajte dok se sve ne poveže. Palenta je gotova.

Vratite vrganje na vatru, uz dodatak dvije žlice vode. Kada se sve ugrije, dodajte Mascarpone i sve dobro povežite.

Vrganje servirajte na palentu i pospite ribanim parmezanom.

London Baby: Kruh naš svagdašnji

Vremena super zaposlene poslovnjače u štiklama, koja praznog želuca juri u ured, odavno su iza mene. Sad patim od nekih drugih boljki, ali svakako ne od jutra bez doručka.

Iako znam skuhati i bitno kompliciranije stvari, doručak je moj najdraži obrok. Nema mi ništa draže, nego li se probuditi i maštati o prvom zalogaju u danu. Volim svjež baguette hrskave korice i maslac, zdjelicu zrelih bobica, a može i šnita slasne parma šunke. Sve to mogu imati, ali samo, ako si sama pripremim. Na žalost, u Hrvatskoj ne postoji kultura doručka. Ne na način, da se u jutro spremim u grad i odem na mjesto posvećeno uživanju u doručku. Mogu ući u neku bezličnu pekaru, jer su nam samo takve ostale, i kupiti nešto bezlično što ću prožvakati s nogu. E to neću! I to ne radim! Prije bih umrla, nego jela s nogu. Za mene je to omalovažavanje hrane i same sebe.

Kultura doručka jedna je od stvari, koje volim kod Londona i koja mi nedostaje u Zagrebu. Daily Fresh je bio jedan maleni pokušaj, ali nije prošao. Ne mislim da je bio dobar, ali je ipak bio. Meni je bio previše hladan. Više volim mjesta za opuštanje. Ne treba mi ništa fensi šmensi, volim mjesta kojima se širi miris toplog kruha i kave. Dan treba započeti sa spokojem u srcu, s osjećajem sigurnosti i ugode.

Moje londonsko odredište za doručak, upravo, je takvo. Jednostavno, a prepuno toplih mirisa. Le Pain Quotidien (Kruh naš svagdašnji) pripada međunarodnom lancu čije su pekare razasute diljem svijeta i, naravno, Londona. Moja najdraža senalazi, pogađate, na Marylebone High Street. Ovdje se nalazi veliki zajednički stol za kojim najrađe sjedim.

Bez obzira na to dolazim li sama ili u društvu, nikada ne doručkujem sama. Uvijek je živo. Obožavam žamor, lupkanje šalica o tanjuriće i šuštanje jutarnjih novina kao podlogu. Po stolovima su raspoređeni čokoladni namazi i džemovi, koje slobodno možete konzumirati.

Naručite li košaricu kruha ili peciva, uz nju ćete dobiti maslac, a namaze i njihove količine birate sami. PQ ih sam proizvodi i svi su slasni. Ne mogu odlučiti da li mi je najdraži onaj od tamne ili bijele čokolade, ili praline (od lješnjaka). Sve bih dala da sada mogu do jednog od njih. Ukoliko ste više za nekakav kolač i čaj, može i to, a možete se odlučiti i za platu sa sirevima ili kuhano jaje. Nisam baš luda za kavom pa zimi pijem čaj od mente, a ljeti sok od limete i mente. Moju najdražu kombinaciju okusa. Ukoliko ne stižem na tržnicu, kod njih kupujem i kruh. Sve im je dobro!

PQ je 1990 pokrenuo chef Alain Coumont. Kako, kao mladi chef, nikako nije mogao pronaći dovoljno dobar kruh za svoj restoran, odlučio se na otvaranje pekare. Radio je ono što i njegova baka prije njega. Mijesio je kruh. Onaj pravi, starinski. Počeo je od malene pekare u Rue Antoine Dansaert u Briselu, tada središtu avantgardne mode. Na lokalnom buvljaku pronašao je i velik stol te na njemu posluživao jednostavna jela. Bio je to prvi zajednički stol PQ-a. Brisel je poludio za njegovim pekarskim proizvodima, a uspjeh mu je bio munjevit. U samo nekoliko mjeseci PQ je u Briselu otvoren na deset lokacija. Danas ga možete pronaći širom Europe, u Americi, Aziji i Australiji. Ukoliko negdje nabasate na PQ, svakako zagrizite šnitu kruha premazanu svilenkastom čokoladom. Kada bi bar stigao i u Hrvatsku!

U međuvremenu zadovoljit ću se vlastitim kreacijama. Stigle su prve trešnje i silno im se radujem.

Moj današnji doručak:      

London Baby: U deset slika

Prošlo je pet mjeseci od mojeg posljednjeg boravka u Londonu. Počeo mi je nedostajati još u trenu odvajanja aviona od piste na Gatwicku, ali sada već intenzivno razmišljam o povratku. Razmišljam o bujnom zelenilu, dosadnoj kišici, koja monotono rominja, o pjevu ptica u mom vrtu, mirisu prašine na stanici podzemne, mokrim pločnicima, koji blistaju pod svjetlima grada, vjetru uz Thames, BT Tower-u koji odbrojava dane do početka Olimpijskih igara, okusu karamele...

Ovo je moj London: