Vremena super zaposlene poslovnjače u štiklama, koja praznog želuca juri u ured, odavno su iza mene. Sad patim od nekih drugih boljki, ali svakako ne od jutra bez doručka.
Iako znam skuhati i bitno kompliciranije stvari, doručak je moj najdraži obrok. Nema mi ništa draže, nego li se probuditi i maštati o prvom zalogaju u danu. Volim svjež baguette hrskave korice i maslac, zdjelicu zrelih bobica, a može i šnita slasne parma šunke. Sve to mogu imati, ali samo, ako si sama pripremim. Na žalost, u Hrvatskoj ne postoji kultura doručka. Ne na način, da se u jutro spremim u grad i odem na mjesto posvećeno uživanju u doručku. Mogu ući u neku bezličnu pekaru, jer su nam samo takve ostale, i kupiti nešto bezlično što ću prožvakati s nogu. E to neću! I to ne radim! Prije bih umrla, nego jela s nogu. Za mene je to omalovažavanje hrane i same sebe.
Kultura doručka jedna je od stvari, koje volim kod Londona i koja mi nedostaje u Zagrebu. Daily Fresh je bio jedan maleni pokušaj, ali nije prošao. Ne mislim da je bio dobar, ali je ipak bio. Meni je bio previše hladan. Više volim mjesta za opuštanje. Ne treba mi ništa fensi šmensi, volim mjesta kojima se širi miris toplog kruha i kave. Dan treba započeti sa spokojem u srcu, s osjećajem sigurnosti i ugode.
Moje londonsko odredište za doručak, upravo, je takvo. Jednostavno, a prepuno toplih mirisa. Le Pain Quotidien (Kruh naš svagdašnji) pripada međunarodnom lancu čije su pekare razasute diljem svijeta i, naravno, Londona. Moja najdraža senalazi, pogađate, na Marylebone High Street. Ovdje se nalazi veliki zajednički stol za kojim najrađe sjedim.
Bez obzira na to dolazim li sama ili u društvu, nikada ne doručkujem sama. Uvijek je živo. Obožavam žamor, lupkanje šalica o tanjuriće i šuštanje jutarnjih novina kao podlogu. Po stolovima su raspoređeni čokoladni namazi i džemovi, koje slobodno možete konzumirati.
Naručite li košaricu kruha ili peciva, uz nju ćete dobiti maslac, a namaze i njihove količine birate sami. PQ ih sam proizvodi i svi su slasni. Ne mogu odlučiti da li mi je najdraži onaj od tamne ili bijele čokolade, ili praline (od lješnjaka). Sve bih dala da sada mogu do jednog od njih. Ukoliko ste više za nekakav kolač i čaj, može i to, a možete se odlučiti i za platu sa sirevima ili kuhano jaje. Nisam baš luda za kavom pa zimi pijem čaj od mente, a ljeti sok od limete i mente. Moju najdražu kombinaciju okusa. Ukoliko ne stižem na tržnicu, kod njih kupujem i kruh. Sve im je dobro!
PQ je 1990 pokrenuo chef Alain Coumont. Kako, kao mladi chef, nikako nije mogao pronaći dovoljno dobar kruh za svoj restoran, odlučio se na otvaranje pekare. Radio je ono što i njegova baka prije njega. Mijesio je kruh. Onaj pravi, starinski. Počeo je od malene pekare u Rue Antoine Dansaert u Briselu, tada središtu avantgardne mode. Na lokalnom buvljaku pronašao je i velik stol te na njemu posluživao jednostavna jela. Bio je to prvi zajednički stol PQ-a. Brisel je poludio za njegovim pekarskim proizvodima, a uspjeh mu je bio munjevit. U samo nekoliko mjeseci PQ je u Briselu otvoren na deset lokacija. Danas ga možete pronaći širom Europe, u Americi, Aziji i Australiji. Ukoliko negdje nabasate na PQ, svakako zagrizite šnitu kruha premazanu svilenkastom čokoladom. Kada bi bar stigao i u Hrvatsku!
U međuvremenu zadovoljit ću se vlastitim kreacijama. Stigle su prve trešnje i silno im se radujem.
Moj današnji doručak:
Nema komentara:
Objavi komentar