London Baby: It is your right...

Moje ljubovanje sa sladoledom ne traje dugo, ali je strasno. Odrasla sam uz Ledo i zagrebačke slastičarne i sladoled mi nikada nije bio posebno privlačan. Blijed i bez intenzivnog okusa i nije bio neki izbor. Sjećam se jedne faze, kada su u Zapruđu imali sladoled iz automata. Bila sam fascinirana gustim naborima hladne mase, koja se teško spuštala na hrskavi kornet. Mogli ste kupiti jedan okus ili kombinaciju dvaju.  Sve skupa postojala su četiri: vanilija, limun, čokolada i jagoda. Prava raskoš u vrijeme moga djetinjstva. Taj sladoled privlačio me više vizualno, nego li okusom. Osim toga, bio je i zabranjeno voće. Mama i tata mi nisu dozvoljavali jesti sladolede iz slastičarni, kako se ne bih otrovala. Neka odrasla spika. Osim toga, i mi klinci smo imali svoju spiku. Proširio se glas, da si prodavači sladoleda s užom stranom korneta, umjesto štapićima, čačkaju uši. Valjda zato da si olakšamo zabranu. Za mene je škrinja bila jedina opcija, a to nije bila nikakva opcija.

Tako sam ja kročila kroz svijet ne misleći na sladoled. Sve do prije par godina i jednog putovanja u Italiju, u Padovu.

Frendica i ja stale smo pred prozorčić slastičarne i ona je kupila sladoled. Sva u čudu me pogledala kada je shvatila, da neću učiniti isto. Vjerujem da ona nije nosila ožiljke iz djetinjstva, jer je iz drugog zagrebačkog kvarta. Nakon nešto nagovaranja, pristala sam na jednu kuglicu. Bio je to intenzivno narančast sladoled od dinje. Već prvi liz izazavao je pravi strujni udar u mom mozgu. Okus je bio kao da jedem zrelu, ljetnu dinju. Nevjerojatno! Idućih dana kušala sam sve okuse u svim slastičarnama. Bilo je tako nestvarno!

Ubrzo sam otputovala u Rim. Naravno, polizati što više sladoleda bio je jedan od ciljeva. Odmah po dolasku, bacila sam se na posao. Uvijek sam kupovala kornet za jedan Euro, a prodavač bi lopaticom na njega poslagao brdo okusa. No, zbog toplog vremena, slatka masa curila bi mi niz kornet i lijepila prste. Morala sam pod hitno riješiti taj problem. Naravno, zbog trauma iz djetinjstva, za čašicu nisam niti htjela čut. Željela sam uživati u hrskavom kornetu, mada i dan danas sumnjičavo promatram njegov vrh i pitam se stane li u uho. Nisam probala.

No, vratimo se na priču. Odlučila sam doskočiti prodavačima tako što ću kupiti kornet za četiri Eura, a tražiti da mi u njega stave kuglicu za jedan. Bila sma uvjerena, da sam pronašla dobar model. Tko ne bi želio zaraditi više? I tako, jedne večeri zaustavim se pred slastičarnom u blizini Panteona, pružim četiri Eura i potanko objasnim prodavaču što želim. “Ma certo!“ Odmah je uzeo pravi kornet i lopaticom počeo trpati okus borovnice, ali činilo se da nema namjeru zaustaviti se. Brdo okusa taložilo se na ogromnom kornetu, koji se pod naslagama činio sve manji i krhkiji. “Stop, stop!“ Počela sam zapomagati. Prodavač se nije zaustavljao, samo je podigao pogled i široko se nasmiješio. “It is your right to eat ice cream.“ Hm. Te večeri prsti su mi bili ljepljiviji nego inače.

Dogodilo se da nekoliko godina nisam putovala u Italiju pa je i konzumacija sladoleda opala. Uskoro sam ga ponovno zaboravila. A onda, jednog super vrućeg dana, nakon rada u super vrućoj kuhinji, Annette je rekla da ima iznenađenje za mene. Odvela me do Cocorina u Thayer Street i pitala da li volim sladoled. Rekoh ne, ali kako je ne bih razočarala, odlučih probati jednu kuglicu. Ponovila se Padova!

Ružičasti grejp postao je moj omiljeni okus, ali intenzitet maline i čokolade, nisu nimalo zaostajali. Cocorino je postao naše omiljeno mjesto. Svakoga dana, nakon napornog rada u kuhinji, tamo bismo odlazile na osvježenje. No Cocorino, osim sladoleda i dobre kave, nudi i izvanredne talijanske gablece. Tu su odlične tjestenine, lasagne, razno meso i povrće.

Focaccia i sendviči od talijanske salame i mozzarelle, božanstveni su. Sve je svježe pripremljeno i ima, tako, domaći okus. Čovjek bi rekao da je vlasnica Talijanka, a ne Japanka ;-)

Nema veze, glavno da je osjećaj za dobru hranu tu.

Cocorino je malena zalogajnica, sa dugačkim šankom u unutrašnjosti i samo četiri stolića na ulici, no veselom ženskom društvu je to bilo dovoljno. Annette, Tracey i ja u prvoj, a zatim Annette, Puja i ja u drugoj postavi provele smo tamo sate i sate promatrajući prolaznike i uživajući u čavrljanju i dobrom sladoledu. Bilo je ugodno odlaziti na mjesto, gdje te svi poznaju i gdje si oko sebe stvorio ležernu, domaću atmosferu. Ti ljetni, londonski dani zauvijek će mi ostati u sjećanju.

I danas, kada su se cure vratile na Novi Zeland, u Indiju i Singapore, ponekad prošećem do Cocorina i sjetim se tih veselih dana.

O tome se radi...

Ovih dana sam malo zapustila blog, ali imam opravdanje. Dvanaestosatni radni dan. Ne žalim se, jer uživam u svakoj minuti, ali blog trpi.
Ipak, zbog svih vas koji ga čitate, ponešto napišem u ove sitne sate. Danas neću duljiti, ali do kraja tjedna obečavam priču o onome što se događa iza scene, insight u profesionalnu kuhinju.

Do tada pogledajte video, koji koji će vam reći što je najvažnije kod jednog jela, o čemu se tu radi i zašto volim posao kuhara. Unatoč svim naporima, bolovima, opekotinama i neispavanosti...

  

Urban chic

Ukoliko ste stariji od trideset i mislite da nemate kamo izaći u subotu navečer, a da niste okruženi malodobnicima, moram vas obavijestiti da su ta vremena iza vas. Zagreb je dobio MALI BAR u Vlaškoj 63, u dvorištu gdje se nalazi i sexy shop. No, MALI BAR je urbano mjesto, na način Londona ili Berlina, pa mu sexy shop u susjedstvu ne smeta, već ga čini cool.

Reklo bi se quirky, ne baš normalno, ali cool. Poput Phoebe iz Prijatelja. Ak me razmete...

Radi se o kreaciji s potpisom Ane Ugarković. Ali ne samo s potpisom, nego i s potpunom predanošću projektu. Od maljanja zidova, potrage za stolcima na Britancu, osmišljavanja sitnih detalja do kreiranja ukusnog jelovnika. MALI BAR je pažljivo osmišljena cjelina, radost i strast.

Zagreb je dugo čekao ovakvo urbano mjesto. U svijetlom prostoru, toplih tonova, uz diskretne zvukove bossa nove, napokon možete kušati ono što ste do sada gledali samo na televiziji i pitali se da li je stvarno ukusno. No, iako je hrana ovdje glavna zvijezda, ne radi se isključivo o hrani. Ovaj, za Zagreb potpuno novi koncept, nudi vam cijeli doživljaj.

Od 12 do 16 sati ovdje možete izvesti poslovne partnere ili, na humani način, provesti pauzu za ručak. Svakoga dana nude se dvije ili tri opcije u skladu sa sezonom i ponudom na tržnici. Spravlja se ono što je toga jutra stiglo na Dolac, a pri tome se u obzir uzimaju oni koji vole meso, ali i oni kojima to nije izbor.   

Iza 16 sati, nude se tapasi, malena jela, zalogaji, koji izvanredno idu uz kvalitetan izbor vina i točeno pivo. To je idealan način za opuštanje nakon radnoga dana. MALI BAR se uvečer pretvara u mjesto za “predizlazak“, mogli bismo to tako nazvati, meeting point za škvadru, koja će ovdje, uz cugu, podijeliti nekoliko tanjurića slasnih zalogaja.

Svakako bih preporučila uštipke s bakalarom, zapečena pileća krilca marinirana u soji i soku naranče, kineske wontone punjene svinjetinom s roštilja i mladim lukom ili minijaturne hamburgere prepune okusa. Nemojte propustiti pikantne bademe uz pivo ili žesticu.

Ukoliko ne volite poriluk, obavezno naručite pitu od poriluka ili prženi poriluk omotan pancetom. Promijenit ćete mišljenje o tom povrću. Svaki Anin zalogaj pravo je iznenađenje. Znam da konstrukcija “eksplozija okusa“ zvuči otrcano, ali dobit ćete baš to. Dobit ćete poznati okus, ali intenzivniji i uvijek s malenim zaokretom, sasvim neočekivanim.

Sve što sam danas probala, bilo je senzacionalno. Čak i “skromna“ srdela. Osim tapasa kušala sam i ručak, rizone s pireom od boba i mladog češnjaka te kozjim sirom. Radi se o Aninom “izumu“.

U rižotu, umjesto riže, koristi sitnu tjesteninu, rizone, a ostatak postupka je nepromijenjen. Na kraju dobivate nešto obično, a neodoljivo.
Cijene se kreću od 15 do 70kn, s tim da su svega četiri stvari iznad 50kn.

Za subotnju večer već sam rezervirala stol, jer osim dobre hrane MALI BAR, u svom polumraku, nudi cool atmosferu i zanimljive face.

Eh, da. I kuharica je zgodna ;-)

Indiji s ljubavlju

Boravak u Londonu svakako je imao ogroman utjecaj na moje prehrambene navike. Neću sada govoriti o tome, da je moj ukus postao istančaniji, jer je, niti da sam postala izuzetno zahtjevna, jer jesam, ali sam svakako postala otvorenija prema novim iskustvima, novim doživljajima. Tu je na prvom mjestu indijska kuhinja.

Pale su sve barijere, a predrasude nestale. One su se temeljile na jedinom indijskom restoranu u Zagrebu, a vjerujem i u Hrvatskoj. Kod tog restorana, na Opatovini, sve je naopako. Kada sam prvi i jedini put došla onamo, trebala sam se odmah okrenuti i otići. Jelovnik pored ulaza, koji polagano nagriza plijesan, trebao mi je biti dovoljan. Ako se ne brinu za vanjski dojam, kako je tek iza vrata kuhinje. To, i onaj kičasti, primitivni dekor, nisu egzotični, nego neprihvatljivi. Neprihvatljiv je i jelovnik na kojem možete dobiti jela od povrća i piletine, ali ne i od janjetine, jer nema dovoljno prometa da bi se skuplja janjetina prodala, a šteta ju je baciti. Kao, jeftiniju piletinu bacaju. Samo da znate, od stare janjetine se ne možete otrovati, a od piletine da. Na kraju, hrana nije bila neukusna, ali ostatak dojma je. Posebno me se dojmila neispravna ventilacija i mirisi kuhinje, koji su se, zbog toga, uvukli u moj kaput.

No, budimo pozitivni. U Londonu sam se zaljubila u indijske okuse, začine i boje. Od toga, da se u mojoj kući kuhalo i peklo indijsko, do zajedničkih izlazaka s indijskim prijateljima u, stvarno, privlačne restorane. Kroz njihovo iskustvo i savjete upoznala sam ono najbolje. Danas, u nedostatku pravih mjesta u Zagrebu, sama kuham indijsko. I vama, umjesto opskurnog doživljaja na Opatovini, preporučam malo eksperimentiranja u kuhinji. Počet ćemo s nečim jednostavnim.

COCONUT CHICKEN CURRY  (PILEĆI CURRY U KOKOSOVOM MLIJEKU)

-za dvije osobe

1 veća pileća prsa, nasjeckana na trakice debljine 1cm

2 velike žlice Madras currya

1 velika žlica kumina u prahu

1 velika žlica korijandra u prahu

1 velika glavica luka, sitno nasjeckana

2 mlada, cijela češnjaka ili 4 režnja starog češnjaka, sitno nasjeckana

1 komad svježeg đumbira, veličine palca, naribanog

1 limenka kokosovog mlijeka, 400ml

sol, papar, suncokretovo ulje, malo tople vode za podlijevanje

stručak svježeg korijandra (moj je izrastao u začinskom vrtu na mom prozoru)

160g basmati riže

U tavi dobro zagrijte ulje te prethodno posoljenu piletinu prepecite tako da se zarumeni, oko minutu sa svake strane. Premjestite piletinu na tanjur, a u tavu u kojoj se pekla piletina, dodajte veliku žlicu ulja. Zatim dodajte kumin i korijander u prahu te curry. Ukoliko nemate jaki Madras curry, vjerojatno će vam trebati više od dvije žlice. Začine pržite oko minutu, dok ne počnu otpuštati aromu. Zatim dodajte luk, češnjak i đumbir. Miješajte na laganoj vatri, dok luk sasvim ne omekša, oko desetak minuta. Ukoliko vam se učini da stvar zagorijeva, podlijte s malo vode i čekajte da ponovno ispari. Ako začini i jesu sasvim zalijepljeni za dno, ne znači da gore. Pažljivo sve nadzirite.  

Dodajte kokosovo mlijeko i kuhačom dobro postružite dno ntave, kako biste oslobodili sav okus. Pustite da uzavre i zatim vratite piletinu. Neka se lagano krčka osam minuta.

Kada curry skinete s vatre, dodajte svježe nasjeckani korijander.

Jednostavno, u slanoj vodi skuhajte mirisnu basmati rižu. Neka, nakon kuhanja, odmori desetak minuta. Servirajte uz curry.

Prva lekcija iz indijske kuhinje je na kraju.

La Chocolate

Već neko vrijeme u Masarykovoj ulici postoji La Chocolate. Kratko prije Uskrsa navratila sam kako bih vidjela što se nudi. U jednostavno namještenom prostoru prodaju se vrhunski čajevi, zbog kojih, naravno, nisam ušla, i čokolada. La Chocolate proizvodi vlastitu čokoladu, od koje sam kušala onu bijelu s komadićima kakaa i praline Krem badem. Dok je prva prosječna, ona druga mi se poprilično svidjela.

Njihove police pokazuju kako poznaju osnove u proizvodnji čokolade, ali kako je pred njima još dugačak put. Mjesta za razvoj ima na pretek, a mašta ovdje može učiniti čuda. Nadam se da i hoće.

Za one, kojima se ne čeka ta stepenica u razvoju, postoji polica s uvezenom čokoladom. Na njoj sam odabrala bademe u bijeloj čokoladi i mascarponeu. Tu sam ostala bez riječi. Okus je božanstven.

Postoji i jedna zgodna sitnica, prigodna u ovo doba krize. Uz blagajnu je košarica s artiklima na sniženju. Nije to roba, kojoj ističe rok, već napukle čokolade, koje ne biste kupili nekome na poklon, ali za vlastiti užitak, da.

I još nešto, osoblje je izuzetno ljubazno i susretljivo.

Kao Jagoda

Ja sam, onako, poprilično ozbiljna i povučena osoba. Možda ne baš povučena, ali mirna i tiha. Izuzetno sam odgovorna. Stvari volim raditi po pravilima i kada se nečega primim, dajem sve od sebe kako bih to dobro odradila. Ipak ću ja stajati iza toga. Prije nego li nešto kažem, dobro razmislim. U školi sam bila štreberica, a čini se da sam to i ostala. Kada sve to uzmem u obzir, rekla bih da nisam zabavna osoba. Vjerojatno biste mi, bez problema, povjerili nekakav posao, ali ako ste se uputili u ludi noćni provod, teško da biste se sjetili okrenuti moj broj.

Često bih se uhvatila kako zavidim onim bezbrižnim, veselim curama široka osmjeha. Znate, onima iskričava pogleda, koje zabacuju svoju lepršavu kosu i zvonko se smiju. I to stalno. Poznavala sam jednu takvu. Svojom pozitivom, kao magnet, privlačila je ljude. Da stvar bude bolja, zvala se Jagoda. Sva je bila tako summery i fresh.

Više nego jednom, moja novo

godišnja odluka bila je, biti kao Jagoda. I sve bi dobro krenulo. Svaki puta bih izdržala cijelo jedno prijepodne, možda i poslijepodne, ali do večeri bih potpisala kapitulaciju. Jednostavno, nije mi u prirodi smijati se cijeli dan. Šteta. Ta veselost mi dođe kao kakva dijeta, teško je se pridržavam.  Ma, jesam ja pozitivna, ali brate, ne mogu se stalno smijati.

Kada sam se odlučila na pisanje ovoga bloga, odlučila sam da će biti kao Jagoda. Rekla sam sebi, da ću pisati samo o pozitivnim stvarima. Sve će biti fino, veselo, izvedivo, idealno. A sada pogađate, nisam ja taj tip ;-)

Prije nekoliko dana lista Dobrih restorana, izazvala je pravu buru oko mene. Puno je razočaranih. Mislili su da su bolji. Ja mislim da nisu. Ima i zadovoljnih, a ja mislim da se zavaravaju. Poznajem ih i jedne i druge, amatere. No, što ja znam. Znam samo da smo opet jako ambiciozni. Lista sto restorana, po uzoru na San Pellegrinovu listu? Na toj listi se nalazi njih sto iz cijeloga svijeta, a mi smo ih našli u Hrvatskoj. Bullshit! Nemamo ih ni pet. No, to ipak chefovima kuhinja i restaurant managerima govori koliko su kompetentni.

Dosta negativnosti! Ponovno sam Zen, ovaj, Jagoda.

LEDENI SOUFFLE OD JAGODA

-za dvije osobe

140g pirea od svježih jagoda (jagode dobro izmiksajte štapnim mikserom)

100g šećera

25ml vode

2 bjelanjka

prstohvat soli

200ml vrhnja za šlag

Na vatru stavite šećer i vodu, te pustite da se otopi. Termometrom za šećer pratite temperaturu sirupa. Kada dostigne 116°C, maknite s vatre.

Pjenasto izmutite dva bjelanjka i prstohvat soli te postepeno ulijte sirup. Izmutite čvrsti snijeg. Mutite dok se snijeg ne ohladi. Toplinu ćete provjeriti dodirujući dno zdjele dlanom. S vanjske strane ;-)

Od 120ml vrhnja lagano zamutite šlag.

Širokim pokretima iskombinirajte pire od jagoda, snijeg i šlag.

Posudice za souffle (možete ih kupiti u Mülleru) ili neke slične posudice, izvana oblijepite papirom za pečenje, tako da papir nadvisuje rub posudice za centimetar i pol. Rub papira mora biti ravan i jednake visine na svim dijelovima. Do vrha nalijte smjesu i vlažnom spatulom izravnajte površinu. Neka se ledeni souffle hladi u zamrzivaču dva do tri sata prije posluživanja.

Prije posluživanja desert ukrasite preostalim šlagom i voćem.

Otok za odmor

Pune dvije godine prijatelji su me nagovarali da otputujem u Grčku, ali meni se, nekako, nije išlo. Stalno sam pronalazila izgovore zašto da to ne učinim. A onda, dogodio mi se prazan tjedan i dogodilo se da ne mogu pronaći izgovor. Otputovala sam i od tada, nije se dogodila niti jedna godina bez Grčke. Ne mogu niti zamisliti, da je drugačije. Teško mi je to objasniti, ali tamo kao da sam življa nego inače, sve je nekako iskonskije, pročišćeno. Tamo je smijeh zvonkiji, nego drugdje, suze slanije, nego inače. Žeđ i glad su dublje, umor teži, a san okrijepljujuć. Ljubav je jednostavna.

Oblutci na plaži su bjelji i okrugliji, nego na drugim plažama. 



06:00 izlazak sunca, Lindos, Rodos



07:00 jutarnja šetnja, Lindos, Rodos



07:30 jutarnja šetnja, Lindos, Rodos



07:45 jutarnja šetnja, Lindos, Rodos



08:00 doručak na terasi, Lindos, Rodos



09:00 sightseeing, Patmos



10:00 jutarnja kava, Retimno, Kreta



12:00 panoramska vožnja, Mesara, Kreta



14:00 ručak, riblja taverna Scala, Matala, Kreta



15:00 poslijepodnevno kupanje, plaža Ag. Nikolaos, Krf



16:00 poslijepodnevno kupanje, Sivota, Epir



18:00 večernja šetnja, Grad Rodos, Rodos



19.30 večera, Grad Krf, Krf



20:30 zalazak sunca, Ida, Kreta



23:00 večernji izlazak, Grad Rodos, Rodos

Svake godine ljetovanje provodim na drugom grčkom otoku. Za ovu godinu još nisam donijela odluku. Ima li kakvih ideja?

Petits artichauts

Ušli smo u godišnje doba prepuno rađanja. Sve je mlado, brokula, luk, češnjak, bob, mlada janjetina, jarići. I sve ima najbolji okus upravo sada. A mladost im, na žalost, brzo prolazi. Stoga se trenutno osjećam kao na kakvoj trkaćoj stazi (By the way, jučer sam pogledala najuzbudljiviju utrku F1 ikada). Pokušavam pripremiti što više jela s mladim povrćem, ali ono sve brže i u sve većem broju dolazi, a još brže prolazi.

Sjećate se da sam prije nekoliko dana govorila o jednoj namirnici, kao zvijezdi obroka. Uvijek se držim toga. Jednu ljepoticu treba urediti do savršenstva, a sve ostale joj mogu služiti samo kao malobrojna pratnj, čiji je jedini zadatak istaknuti njezine vrline, u ovom slučaju savršeni okus.

Jučer sam pripremila obrok, koji je i mene zaprepastio intenzitetom svoga okusa. Kada je sve završilo, ostala sam bez riječi i još neko vrijeme razmišljala o skladu koji sam postigla. Sve je u mjeri i ljubavi koju uložite.

Glavnu ulogu su odigrale mlade artičoke Violetto di Toscana. Njihovi jstivi cvjetovi ljubičaste su boje, a svaka latica završava trnom. Upravo ovu vrstu Catherina de Medici je kao “miraz“ ponijela u Frncusku udavši se za kralja Henrya II i raširila njezinu konzumaciju u visokim društvenim krugovima. Danas su i Francuska i Italija ogromni proizvođači. Artičoke odlično uspijevaju i u našem podneblju, posebice na dalmatinskim otocima, ali uglavnom su divlje, a ne uzgojene. U našem kulinarstvu, one se vrlo malo koriste pa se tek odnedavno mogu pronaći na tržnicama, a tada su poprilično skupe. Trenutna cijena je 15,00kn za jednu. Suludo, ali ipak nisam mogla odoljeti. Ukoliko ih želim pripremiti, drugog izbora nemam.

Odlučila sam ih pripremiti začinjene samo timijanom, kako bi do izražaja došao njihov okus, a poslužila sam ih uz blago začinjeni filet brancina, koji je na taj način trebao pasti u drugi plan, a njegovo slatko meso postati podloga okusu artičoke. To mi je uspjelo tako što sam oba sastojka pripremila zajedno, tehnikom en papillote, odnosno ispekla sam ih zatvorene u omotu od papira za pečenje.

PETITS ARTICHAUTS ET LOUP DE MER EN PAPILLOTE / MLADE ARTIČOKE I BRANCIN U PAPIRU

-za dvije osobe

1 brancin od oko 600g

6 mladih artičoka Violetto di Toscana

5-6 grančica timijana

2 mlada češnjaka. sitno nasjeckana

četvrt vezice peršina, sitno iskosanog

1 limun

kvalitetno, djevičansko, maslinovo ulje

sol i papar

Zagrijte pećnicu na 180°C.

Kod odraslih artičoka jede se samo srce cvijeta, ali mladu možete konzumirati skoro cijelu. Tada je i najbolja. Samo ju pravilno trebate očistiti. Odstranite vanjske, ljubičaste latice cvijeta. Kada dođete do latica čije baze su žute, dovoljno ste tvrdih latica odstranili. Odrežite vrh cvijeta. Na taj način ćete odstraniti sve bodlje. Cvijet razrežite na četiri dijela i držite ga u vodi do trenutka pečenja.

Očistite brancina i filetirajte ga. Ukoliko ne znate kako, zamolite prodavača u ribarnici, da to učini umjesto vas. Blago ga posolite i popaprite te na dio bez kože, kapnite nekoliko kapi limunovog soka.

Odrežite veći komad papira za pečenje i okomito ga presavinite na pola. Na jednu polovicu položite grančice timijana, a na njih artičoke, koje ste prethodno osušili te ih začinjili maslinovim uljem i s malo soli. Na njih polegnite filete brancina te ih polijte maslinovim uljem. Sve dobro zatvorite u papir za pečenje. Rubove dobro zapečatite, kako ne bi ulazio zrak pa papirnatu vrećicu položite na tepsiju i stavite peći. Pecite 12 minuta. Čim se zagrije, vrećica će se napuhnut, a u njoj stvoriti para potrebna za termičku obradu.

Dok se riba peče, pripremite vinaigrette. Tri velike žlice limuna pomiješajte s malo soli, češnjakom i peršinom, a zatim postepeno dodajte šest žlica kvalitetnog maslinovog ulja. Dobro izmutite kako biste dobili emulziju.

Pečenu ribu i artičoke sližite na tanjur te ih prelijte emulzijom.

Požurite na tržnicu! Sigurna sam da ćete uživati u ovom božanstvenom obroku.