London Baby: It is your right...

Moje ljubovanje sa sladoledom ne traje dugo, ali je strasno. Odrasla sam uz Ledo i zagrebačke slastičarne i sladoled mi nikada nije bio posebno privlačan. Blijed i bez intenzivnog okusa i nije bio neki izbor. Sjećam se jedne faze, kada su u Zapruđu imali sladoled iz automata. Bila sam fascinirana gustim naborima hladne mase, koja se teško spuštala na hrskavi kornet. Mogli ste kupiti jedan okus ili kombinaciju dvaju.  Sve skupa postojala su četiri: vanilija, limun, čokolada i jagoda. Prava raskoš u vrijeme moga djetinjstva. Taj sladoled privlačio me više vizualno, nego li okusom. Osim toga, bio je i zabranjeno voće. Mama i tata mi nisu dozvoljavali jesti sladolede iz slastičarni, kako se ne bih otrovala. Neka odrasla spika. Osim toga, i mi klinci smo imali svoju spiku. Proširio se glas, da si prodavači sladoleda s užom stranom korneta, umjesto štapićima, čačkaju uši. Valjda zato da si olakšamo zabranu. Za mene je škrinja bila jedina opcija, a to nije bila nikakva opcija.

Tako sam ja kročila kroz svijet ne misleći na sladoled. Sve do prije par godina i jednog putovanja u Italiju, u Padovu.

Frendica i ja stale smo pred prozorčić slastičarne i ona je kupila sladoled. Sva u čudu me pogledala kada je shvatila, da neću učiniti isto. Vjerujem da ona nije nosila ožiljke iz djetinjstva, jer je iz drugog zagrebačkog kvarta. Nakon nešto nagovaranja, pristala sam na jednu kuglicu. Bio je to intenzivno narančast sladoled od dinje. Već prvi liz izazavao je pravi strujni udar u mom mozgu. Okus je bio kao da jedem zrelu, ljetnu dinju. Nevjerojatno! Idućih dana kušala sam sve okuse u svim slastičarnama. Bilo je tako nestvarno!

Ubrzo sam otputovala u Rim. Naravno, polizati što više sladoleda bio je jedan od ciljeva. Odmah po dolasku, bacila sam se na posao. Uvijek sam kupovala kornet za jedan Euro, a prodavač bi lopaticom na njega poslagao brdo okusa. No, zbog toplog vremena, slatka masa curila bi mi niz kornet i lijepila prste. Morala sam pod hitno riješiti taj problem. Naravno, zbog trauma iz djetinjstva, za čašicu nisam niti htjela čut. Željela sam uživati u hrskavom kornetu, mada i dan danas sumnjičavo promatram njegov vrh i pitam se stane li u uho. Nisam probala.

No, vratimo se na priču. Odlučila sam doskočiti prodavačima tako što ću kupiti kornet za četiri Eura, a tražiti da mi u njega stave kuglicu za jedan. Bila sma uvjerena, da sam pronašla dobar model. Tko ne bi želio zaraditi više? I tako, jedne večeri zaustavim se pred slastičarnom u blizini Panteona, pružim četiri Eura i potanko objasnim prodavaču što želim. “Ma certo!“ Odmah je uzeo pravi kornet i lopaticom počeo trpati okus borovnice, ali činilo se da nema namjeru zaustaviti se. Brdo okusa taložilo se na ogromnom kornetu, koji se pod naslagama činio sve manji i krhkiji. “Stop, stop!“ Počela sam zapomagati. Prodavač se nije zaustavljao, samo je podigao pogled i široko se nasmiješio. “It is your right to eat ice cream.“ Hm. Te večeri prsti su mi bili ljepljiviji nego inače.

Dogodilo se da nekoliko godina nisam putovala u Italiju pa je i konzumacija sladoleda opala. Uskoro sam ga ponovno zaboravila. A onda, jednog super vrućeg dana, nakon rada u super vrućoj kuhinji, Annette je rekla da ima iznenađenje za mene. Odvela me do Cocorina u Thayer Street i pitala da li volim sladoled. Rekoh ne, ali kako je ne bih razočarala, odlučih probati jednu kuglicu. Ponovila se Padova!

Ružičasti grejp postao je moj omiljeni okus, ali intenzitet maline i čokolade, nisu nimalo zaostajali. Cocorino je postao naše omiljeno mjesto. Svakoga dana, nakon napornog rada u kuhinji, tamo bismo odlazile na osvježenje. No Cocorino, osim sladoleda i dobre kave, nudi i izvanredne talijanske gablece. Tu su odlične tjestenine, lasagne, razno meso i povrće.

Focaccia i sendviči od talijanske salame i mozzarelle, božanstveni su. Sve je svježe pripremljeno i ima, tako, domaći okus. Čovjek bi rekao da je vlasnica Talijanka, a ne Japanka ;-)

Nema veze, glavno da je osjećaj za dobru hranu tu.

Cocorino je malena zalogajnica, sa dugačkim šankom u unutrašnjosti i samo četiri stolića na ulici, no veselom ženskom društvu je to bilo dovoljno. Annette, Tracey i ja u prvoj, a zatim Annette, Puja i ja u drugoj postavi provele smo tamo sate i sate promatrajući prolaznike i uživajući u čavrljanju i dobrom sladoledu. Bilo je ugodno odlaziti na mjesto, gdje te svi poznaju i gdje si oko sebe stvorio ležernu, domaću atmosferu. Ti ljetni, londonski dani zauvijek će mi ostati u sjećanju.

I danas, kada su se cure vratile na Novi Zeland, u Indiju i Singapore, ponekad prošećem do Cocorina i sjetim se tih veselih dana.