Alain Ducasse at The Dorchester

Negdje u ovo vrijeme, prije godinu dana, cijeli sam dan provela isprobavajući odjeću, frizirajući se, šminkajući se, lakirajući nokte. Željela sam izgledati najbolje moguće za večer, koja će uslijediti i koja će mi postati jednom od najdražih do sada. Sve je počelo čašom šampanjca i panoramom noćnog Londona s London Eye, nastavilo se nezaboravnom večerom, a završilo clubbingom u šarmantnom društvu. Dekadentno, baš onako, kako volim.

Moj glas je imao posebnu boju dok sam to izgovarala, a čini mi se da sam ostavila i dojam na vozača taxija, kada sam izgovorila: The Dorchester Hotel. Moje odredište je bio londonski hram francuske, klasične kuhinje, Alain Ducasse at The Dorchester. Ovjenčan trima Michelinovim zvjezdicama, ekskluzivna je adresa za one istančana nepca.

Prostor restorana odisao je rafiniranom elegancijom, jednostavnošću. Dok sam mekim tepihom koračala prema stolu, već me preuzela opijajuća, ambijentalna glazba (ista je u podlozi web stranice). Činilo se kao da koračam kroz san, kao da sam u transu. Osjećaj intime i topline stvarala je, gotovo, potpuna tama razbijena sjajem svijeća na stolovima i iskričavim presijavanjem perlica na zastoru središnjeg stola.

Stol je bio dekoriran porculanskim povrćem i svijećama između kojih su bile posložene posudice s maslacem i kremastim namazom od sira i vrhnja. Sve vrlo jednostavno i suzdržano. Jedino su tanjuri, s ružičastim rokoko motivom, nagovještali raskoš, koja će uslijediti.

Nakon čaše šampanjca, poslužen je kruh. Vrhunski, francuski restoran karakterizira velik izbor i maštovitost posluženog, vlastitog kruha. Odabrala sam jednostavan, bijeli, u obliku maslinove grančice.

Kao prvi slijed poslužen je lagani royal od škotske rakovice s mesom rakovice i jus od ikre. Wow efektu doprinijela je posudica u obliku jajeta u kojoj je royal poslužen.

Prije novoga slijeda, posluženo je vino, Pouilly Fumé, iz doline rijeke Loire. Ono što je uslijedilo, jelo je, koje me natjeralo na najviše razmišljanja i divljenja ikada, jelo koje je obuzelo sva moja osjetila, tehnički savršeno izvedena terina od divlje patke, fazanke i foie gras (jetra šopane guske ili, češće, patke). Svilena tekstura i delikatan, slatkasti okus na nepcu...

Treći slijed bila je kombinacija slatkastog mesa jastoga sotiranog u umaku napravljenom od njegovih ljuštura i pilećeg moussa s mirisnim tartufima. Dakle, ostala sam bez riječi. Totalno zavodljivo i nježno, a intenzivno.

Nakon dva iznenađenja, glavno, riblje jelo bilo je meko i nježno. Savršeno poširan filet halibuta (bijela riba sjevernih mora, slična velikom rombu, ali ukusnija) poslužen u umaku beurre blanc s dodatkom vongola, maštovito izrezanih zvjezdica od liganja i zareza od korijena celera. Baršunasta riba, baršunasti umak, blagi okus.

Prije glavnog, mesnog jela posluženo je crno vino, bordoški Haut – Médoc. Vino je odlično spareno s vrlo klasičnim i vrlo jednostavnim slijedom, jelenjim filetom sa zimskim prilogom (cikla, kesten, bundeva) i jusom. Razveselila me kombinacija kestena i jelenjeg mesa. Ovo jelo, kao i sva prethodna, odražavalo je filozofiju Alaina Ducassea i današnji trend, sezonsko i lokalno.

Izbor sireva nije bio naročito luksuzan, ali, srećom, tu nisam zahtjevna. Nekako su mi najdraži oni jednostavni pa kada sam ugledala blagi Valencay, odmah sam bila zadovoljna.

Desert je, u prvi tren, ostavio dojam načinom posluživanja. Uz šnitu prekrasnog briocha s čokoladom, bila je poslužena zdjelica s poklopcem od hrskave čokolade. Konobar je polio taj poklopac s dvije vrste vrućeg čokoladnog umaka pod kojima se on urušio i otkrio kuglicu granita od kave. Moram priznati, da mi ta kombinacija hladne, vode s okusom kave i vruće čokolade nije odgovarala. Bilo bi mi draže, da je umjesto granita, desert sadržavao kremasti sladoled.

Razigrani petit fours stigao je u obliku čokoladica i žele bombona.

Iznanađenje je bio i šarmantni executive chef Jocelyn Herland.

Večera je bila izrazito klasična, tehnička, a opet puna osobnosti i čarolije. Pravo francusko kraljevstvo užitka.