Nadam se da gledate seriju Downton Abbey. Ukoliko ne, toplo preporučam, nedjeljom na prvom programu oko 21.00 sat. Prva sezona je završila, ali večeras stignete na početak druge. Protagonisti serije morali su odložiti svoje šalice poslijepodnevnog čaja, jer Prvi svjetski rat je u punom jeku. Ukoliko ste do sada pratili seriju ili to namjeravate, primijetit ćete da se čaj jednako pije u luksuznom salonu, kao i u podrumskoj zoni vlastelinskog dvorca.
5 o'clcock tea razvio se 1840-ih iz potrebe za obrokom, koji će popuniti prazninu između ručka i večere. Prazninu su, jednako zdušno, popunjavale i više i niže klase. Dok bi radnička klasa obilnije ručala oko 11 sati, a zatim uzimala laganiju večeru oko 19, više klase su običavale konzumirati laganiji ručak oko 12 i obilnu večeru oko 20 sati. Čaj u pet predstavljao je logičan razvoj događaja. Naravno, nije se pio samo čaj, pratili su ga i razni kolači, peciva, sendviči, ovisno o tome što ste si mogli priuštiti. Sljedeći korak bile su čajane, koje su se pojavile 1880-ih. Možda vam se taj podatak čini nebitnim, ali čajane su bile prva mjesta na koja su žene mogle izlaziti same, bez muške pratnje. Taj običaj se održao negdje do sredine 20. stoljeća. Naravno, govorim prvenstveno o zemljama Engleskog Carstva, današnjeg Commonwealtha.
Danas je ritam života u potpunosti, iz svakodnevice, istisnuo čaj u pet. Čaj se i dalje pije, ali kada tko stigne. U mojoj kući u Londonu pio se u svako doba dana. Čak i u pet, jer živjelo se prilično opušteno.
Neki od londonskih, luksuznih hotela u zadnjih nekoliko godina uveli su 5 o'clock tea. Tu uslugu prvenstveno koriste turisti, ali sve više i poslovnjaci, koji žele impresionirati svoje inozemne partnere.
Vijeće za čaj Ujedinjenog Kraljevstva (UK Tea Council) dodijelilo je The Lanesborough Hotelu “Nagradu za izvrsnost“ za poslijepodnevni čaj, za 2009, 10 i 11. godinu.
Morala sam to provjeriti.
Čaj je poslužen u restoranu Heinza Becka, Apsleys. Radi se o chefu, koji je donio tri Michelinove zvjezdice rimskom restoranu La Pergola, a Apsleysu jednu u samo pet mjeseci od otvaranja. To je najbrže dodijeljena zvjezdica u Londonu, ikada.
Na čaj sam došla u zadnji tren, tako da je restoran bio gotovo prazan. Popunjeno je bilo svega nekoliko stolova. Mramor, staklo i mesing u praznome prostoru djelovali su poprilično hladno, što nije pogodovalo atmosferi. Bilo je neugodno razgovarati u prostoru, u kojem sve odzvanja. Nekako sam imala osjećaj da sam smještena u staklenik. No, mogu zamisliti žamor u popunjenom restoranu i žutu, večernju rasvjetu, koja sve čini toplijim.
Servis za čaj i zalogaje bio je elegantan i skup, a čaj je točen iz srebrnog čajnika. Kako i dolikuje, sendviči i kolači posluženi su na etažeru od tri nivoa. Na dnu su bili sendviči, na srednjoj etaži ozbiljni, začinjeni kolači, a na vrhu razigrani, šareni kolačići. Odvojeno su servirani i tradicionalni scones & clotted cream.
Sendvič s lososom bio je odličan, a onaj sa sirnim namazom i tanko rezanim krastavcima, bezličan kako i dolikuje standardnom, engleskom zalogaju uz čaj. Bila bih razočarana, da je bilo drugačije.
Za sve slastice u Apsleysu, pa i one uz čaj, zadužen je nagrađivani chef Tal Hausen. Kolači su bili čarobni, baš onakvi, kako moja prijateljica Joy opisuje dobre slastice: “Koliko lijepi, toliko i ukusni“.
Poslijepodnevni čaj u super luksuznom hotelu, nije nešto što mogu ili što bih željela redovno konzumirati, ali svakako preporučam kao jedinstveni doživljaj, posebno ako po prvi puta posjećujete London.
Nema komentara:
Objavi komentar