Joy sam upoznala svega nekoliko dana nakon preseljenja u London. Upoznale smo se na ručku organiziranom od nekolicine budućih polaznika LCB-a. Odmah smo se sprijateljile i nakon ručka završile na kavi i u cjelodnevnom shoppingu. Na žalost, u školi smo polazile različite programe pa smo se rijetko viđale, ali jedna drugoj smo uvijek bile podrška.
Joy je upravo onakva, kako je opisuje njezino ime, uvijek vesele, nasmijana i optimistična. U njezinom društvu se dobro osjećate. Ne pretjerujem kada kažem, da je poput sunčanog dana, poput Brazila, zemlje iz koje dolazi. Ona je slastičarka, marljiva i u potpunosti predana onome što radi.
Kako je vratiti se životu u Brazilu nakon tri godine provedene u Londonu?
U početku je bilo teško, jer Brazil baš i nije organiziran kao Velika Britanija. No, dom je uvijek dom i dok polako uhodavam vlastiti posao, stvari svakim danom postaju sve bolje.
Što ti, od Londona, najviše nedostaje?
Za mene je London velika inspiracija. Nedostaju mi sva ona zadivljujuća mjesta, koja mi pružaju inspiraciju, od galerija do parkova.
Čime si se bavila prije školovanja na Le Cordon Bleu i kako to da si odlučila promijeniti zanimanje i postati slastičarka?
Diplomirala sam na Pedagoškoj akademiji i desetak godina radila kao nastavnica u mloj i osnovnoj školi. Posao me jako veselio. Davala sam sve od sebe i bila izuzetno kreativna, tako da su i roditelji i djeca bili oduševljeni mojim neobičnim metodama podučavanja.
Onda se 2008. godine mojoj obitelji ukazala prilika za preseljenje u London, na tri godine. Dok je mog supruga dočekao posao, ja sam, odmah po dolasku, počela razmišljati o tome što bih mogla raditi, što bi me veselilo. Prvo sam upisala nekoliko jednostavnih tečajeva kao što su izrada cupcakes i dekoracija torti. Uskoro su mi prijatelji počeli govoriti kako sam jako dobra i kako bih, možda, trebala razmisliti o karijeri u ugostiteljstvu. Tako sam skupila hrabrost za suočenje s Le cordon Bleu. O školi nisam znala ništa, osim činjenice da se radi o jednoj od najboljih kulinarskih škola na svijetu. Na primjer, nisam znala koliko će biti teško… (smijeh)
Zašto si se odlučila za LCB, a ne neku drugu školu?
Mislila sam… Ako već želim promijeniti karijeru, onda moram učiti od najboljih. To je bio glavni razlog.
Da li si od škole dobila ono što si očekivala?
Stvarno jesam, ali isto tako sam, nakon nastave, satima naporno radila kod kuće, uvježbavajući naučeno. Sama činjenica da si na LCB, ne garantira ti uspjeh. Da bih razumjela kemiju u pozadini slastičarstva, morala sam puno čitati i vježbati. Za mene je slastičarstvo kombinacija umjetnosti i znanosti.
U školi će te naučiti pravilnu pripravu, organizaciju, čistoću, brzinu, kako raditi pod pritiskom. Ali, u konačnici, tvoj dodatni rad i napor su ono što će te učinitii drugačijim od drugih.
Što ti se najviše svidjelo, vezano uz školu?
Definitivno chefovi!
Znam da si uz LCB, u Londonu, polazila i neke druge tečajeve. Možeš li mi reći nešto o tome?
Polazila sam nekoliko tečajeva obrade šećera. No, između svega istaknula bih onaj na The Peggy Porschen’s Academy. Jedan je od najboljih u ponudi, a Peggy je isto završila LCB.
To je bilo izvanredno iskustvo.
Što ti se najviše sviđa u slastičarstvu i imaš li najdraži sastojak? Kakav status slatkiši imaju u Brazilu, što je najpopularnije?
Kod slastičarstva mi je najdraža preciznost. Ako pravilno izvedeš slasticu, njezin okus će biti jednako dobar, kao i izgled.
Teško mi je izdvojiti jedan sastojak, ali ako moram, onda će to biti čokolada, dobra, belgijska čokolada. Većina mojih slastica sadrži čokoladu. Ona je podatna, prekrasna je kada ju topite, kada ju oblikujete… Jednostavno, moja miljenica.
Brazil se konstantno mijenja i danas su vam dostupni svi profesionalni sastojci, ali su još uvijek vrlo skupi. Većina brazilskih slastica je jednostavna za napravit, ali istovremeno vrlo ukusna.
Jedan od najpopularnijih, brazilskih slatkiša, brigadeiro, danas se radi od vrlo kvalitetne čokolade i drugih finih sastojaka, dok se do prije par godina radio od jeftine čokolade u prahu. Svi smo ga radili za rođendanske proslave. U osnovi, brigadeiro se radi od kondenziranog mlijeka, čokolade i maslaca. Izgleda poput čokoladnog tartufa, ali ima drugačiju strukturu. Više podsjeća na karamelu. Gotovo svaki brazilac ga zna raditi. Smjesa za brigadeiro se može napraviti i rjeđom pa se u tom slučaju jede žlicom.
Koliko znam, popovratku u Brazil nastavila si se baviti slastičarstvom, razvijajući vlastiti business. U kojoj si fazi trenutno I jesi li zadovoljna? Da li si u Brazil iz Londona donijela neke novosti?
Da, započela sam sa samostalnim radom i jako je teško, ali uvijek, kada na kraju pogledam vlastiti rad, on mi daje osjećaj ponosa. Stvarno sam zadovoljna izborom, koji sam napravila.
Da, u Sao Paolo sam donijela nešto novo… Ljudima se sviđa moj stil jer je elegantan, a istovremeno je I, nekako, veseo. Odražava moj karakter.
Ono što pokušavam u svom radu, jest izraziti samu sebe. Pokušavam primijeniti ono što sam naučila u Europi na ono što, mislim, da Brazilci vole. Posebno po pitanju okusa.
Kakvi su tvoji planovi za budućnost. Gdje se vidiš kroz pet godina?
Radim od kuće i nije da ne volim raditi u vlastitom domu, gdje imam ured i prekrasnu kuhinju, ali želim nešto više. Trenutno tražim asistente i prostor prikladan za održavanje tečajeva iz slastičarstva. Želim drugima prenijete ono što znam i što sam naučila. Tu se, valjda, javlja ona ja od nekada, prije Londona.
Teško je reći što će biti za pet godina. Samo želim biti sretna i raditi ono što volim, a to je podučavnje ljudi kulinarskim vještinama.
